Palača Mafra
Kraljevska Mafra - palača, bazilika, konvikt, vrt Cerco i Tapada lovački park | |
---|---|
![]() | |
![]() | |
Država | ![]() |
Godina uvrštenja | 2019. (43. zasjedanje) |
Vrsta | Kulturno dobro |
Mjerilo | iv |
Ugroženost | — |
Poveznica | UNESCO:1573 |
Koordinate | 38°56′14″N 9°19′32″W / 38.93722°N 9.32556°W |
Lokacija Mafre u Portugalu |
Palača Mafra (portugalski: Palácio de Mafra, službeno Palácio Nacional de Mafra) je monumentalna barokna i neoklasicistička palača/samostan u Mafri, oko 28 km od Lisabona. Kompleks je zamislio kralj João V. kao opipljiv prikaz njegove koncepcije monarhije i države, a izgrađena je od 1717. do 1755. godine. God. 2019. Kraljevska Mafra koja uključuje palaču, baziliku, konvikt, vrt Cerco i Tapada lovački park, upisana je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi jer „ilustrira snagu i doseg portugalskog carstva, ali i talijanskog baroka, čiji je Mafra izuzetan primjer”.[1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/ee/Pal%C3%A1cio_Nacional_de_Mafra_%281853%29.jpg/220px-Pal%C3%A1cio_Nacional_de_Mafra_%281853%29.jpg)
Palaču, koja je također služila kao franjevački samostan, dao je sagraditi Ivan V. (vl. 1707. – 1750.) kao posljedica zavjeta iz 1711. god. Naime, kralj se zavjetovao izgraditi samostan ako mu njegova supruga, kraljica Mariana, da potomstvo, što se i ostvarilo rođenjem njihove kćeri, Barbare Portugalske.
U početku je to trebao biti relativno mali projekt za 13 braće kapucina, koji su trebali prihvatiti strogo siromaštvo. No, kada je protok zlata iz portugalske kolonije Brazil počeo obilato pristizati u Lisabon, kralj je promijenio svoje planove i najavio izgradnju raskošne palače i velikog samostana. Izgradnja palače bila je toliko skupa da je trošila gotovo cijelo brazilsko zlato, koje se inače moglo koristiti za opću dobrobit Portugala[2]
Za svog arhitekta imenovao je njemačkog zlatara Johanna Friedricha Ludwiga (kojeg Portugalci nazivaju João Frederico Ludovice). Gradnja je trajala 13 godina i mobilizirala je golemu vojsku radnika iz cijele države (prosjek dnevno 15.000, ali na kraju se popeo na 30.000 i maksimalno 45.000), pod zapovjedništvom Antónija Ludovicea, arhitektova sina. Ukupno je tijekom gradnje poginulo 1.383 radnika.
Po završetku, zgrada je mogla primiti 330 fratra, zajedno s kraljevskom palačom i ogromnom bibliotekom od 30.000 knjiga, egzotičnom šumom i bezbroj umjetničkih djela iz Francuske, Flandrije i Italije. Bazilika posvećena Gospi i samostan sv. Antuna otvoreni su na dan kraljevog 41. rođendana, 22. listopada 1730. Svečanosti su trajale 8 dana i bile su do tad neviđenih razmjera u Portugalu. Međutim, zgrada nije bila dovršena i rad je nastavljen i poslije smrti kralja Ivana V. 1750., do 1755. god. i Lisabonskog potresa, poslije kojega su svi radnici bili potrebitiji na obnovi grada.
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/07/Mosteiro_de_Mafra_-_Gazeta_CF_1169_1936.jpg/220px-Mosteiro_de_Mafra_-_Gazeta_CF_1169_1936.jpg)
Palaču nisu trajno nastanjivali kraljevi, koji su sobe smatrali previše sumornim. Unatoč tomu, Mafra je bila popularno odredište za članove kraljevske obitelji koji su uživali u lovu u obližnjem rezervatu za divljač, Tapada Nacional de Mafra. Francuskom invazijom na Portugal, 1807. godine, kraljevska obitelj pobjegla je u Brazil, uzevši sa sobom neke od najboljih umjetničkih djela i namještaja iz zgrade. Napoleonov maršal Junot se nastanio u palači, ali ga je Vojvoda od Wellingtona potjerao 1808. god.
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/ab/Mafra_May_2013-3.jpg/220px-Mafra_May_2013-3.jpg)
God. 1834., nakon liberalnih ratova, kraljica Marija II. naložila je raspuštanje vjerskih družbi i franjevci su napustili samostan. Tijekom posljednjih vladara Kuće Braganza, palača se uglavnom koristila kao baza za lov. God. 1849. samostanski dio zgrade dodijeljen je vojsci, koja ga i danas koristi.
Palača je proglašena nacionalnim spomenikom 1907. godine i trenutno zgradu održava portugalski Institut za arhitektonsku baštinu, koji je izveo nekoliko programa obnove.
Odlike[uredi | uredi kôd]
Ovaj ogromni kompleks, većim dijelom izgrađen od lokalnog lioz vapnenca, s površinom od skoro 40.000 m² jedna je od najvećih kraljevskih palača. Pročelje je dugo 220 metara, a cijeli kompleks obuhvaća 37.790 m² s oko 1.200 soba, više od 4.700 vrata i prozora, te 156 stubišta.
Dizajnirao ju je njemački arhitekt Johann Friedrich Ludwig kao simetričan kompleks u kojemu središnju os zauzima bazilika i nastavlja se po dužini kroz glavnu fasadu (dugu 220 m) do dviju glavnih tornjeva s gomoljastom kupolom. Zgrade samostana nalaze se iza glavne fasade, a u njima se nalazi i velika knjižnica s oko 30.000 rijetkih knjiga. Bazilika je ukrašena s nekoliko talijanskih kipova i uključuje šest povijesnih orgulja i dva kariljona od 98 zvona u tornjevima bazilike.
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e0/Cupola_da_Basilica_do_Convento_de_Mafra.jpg/220px-Cupola_da_Basilica_do_Convento_de_Mafra.jpg)
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/42/Mafra13.jpg/220px-Mafra13.jpg)
Bazilika[uredi | uredi kôd]
Dva crkvena zvonika (visine 68 m), ali i kupola bazilike, nadahnuti su crkvom Sant'Agnese u Agoneu koju je dizajnirao rimski barokni arhitekt Francesco Borromini na trgu Piazza Navona u Rimu. Dva zvonika povezani su s dva reda korintskih stupova između kojih se nalaze barokne skulpture svetaca koje su isklesali talijanski majstori iz mramora Carrara.
Bazilika, sjedište župe Marfa, je sagrađena u obliku latinskog križa duljine 63 m i širine samo 16,5 m, što naglašava visinu središnjeg broda (21,5 m). Trijem Galilee, oltar sadrži skupinu velikih skulptura od Carrara mramora, koje predstavljaju zaštitnike nekoliko monaških reda. U unutrašnjosti se obilno koristio lokalni ružičasti mramor, isprepleten s bijelim mramorom u različitim uzorcima. Na stropu se ponavljaju raznobojni uzorci poda. Bačvasti svod počiva na korintskim polustupovima koji stoje između bočnih kapela. Kupolu visoku 70 m s malom lanternom na vrhu nose četiri fino oblikovana luka.
Vjerske slike u baziliki i samostanu predstavljaju jednu od najznačajnijih zbirki iz 18. stoljeća u Portugalu, a uključuju djela talijanskih umjetnika kao što su: Agostino Masucci, Corrado Giaquinto, Francesco Trevisani, Pompeo Batoni; ali i Portugalaca školovanih u Rimu: Vieira Lusitano i Inácio de Oliveira Bernardes.
Kanonsko sjedište župe Mafra i Kraljevsko i Časno Bratstvo Presvetog Sakramenta Mafra je bazilika.
Samostan[uredi | uredi kôd]
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c5/Convento_de_Mafra_-_Hospital_dos_monges.jpg/220px-Convento_de_Mafra_-_Hospital_dos_monges.jpg)
U pravokutnoj zgradi iza crkve i palače nalazi se Franjevački samostan reda Arrábida (Ordem de São Francisco da Província da Arrábida) s ćelijama za oko 300 fratara u dugim hodnicima na nekoliko katova. Između 1771. i 1791. godine ovaj su samostan okupirali braća pustinjaci sv. Augustina.
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/cf/At_the_royal_chambers_I_%2829713999996%29.jpg/220px-At_the_royal_chambers_I_%2829713999996%29.jpg)
Kraljevska palača[uredi | uredi kôd]
Prostrani kraljevski apartmani smješteni su na drugom katu, Kraljev na kraju palače, a kraljičin udaljen 200 m na drugom kraju. Lovačka trofejna soba (Sala dos Troféus) ukrašena je brojnim lubanjama jelena, namještaj je izrađen od rogova i prekriven jelenjom kožom, a čak su i svijećnjaci napravljeni od jelenjih rogova. Galerija Benedikta (Sala da Benção) graniči s gornjom razinom bazilike. Kraljevska obitelj mogla je ovdje prisustvovati misi, sjedeći kraj prozora koji se otvarao u baziliku.
Knjižnica[uredi | uredi kôd]
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/0d/MafraPalace-Library.jpg/220px-MafraPalace-Library.jpg)
Rokoko knjižnica nalazi se na stražnjoj strani drugog kata i uistinu je vrhunac ove palače, u rangu raskošne knjižnice opatije Melk u Austriji. Arhitekt, Manuel Caetano de Sousa, izgradio je knjižnicu dugu 88 m, široku 9,5 m i visoku 13 m. Veličanstveni pod prekriven je pločicama od ružičastog, sivog i bijelog mramora. Drvene police za knjige u rokoko stilu smještene su na bočnim zidovima u dva reda, odvojene balkonom s drvenom ogradom. Sadrže više od 36.000 knjiga uvezanih u kožu, koje svjedoče o opsegu europskog znanja od 14. do 19. stoljeća. Među njima je mnogo vrijednih bibliografskih dragulja, poput inkunabula.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Six cultural sites added to UNESCO’s World Heritage List, 7. srpnja 2019. (engl.) Posjećeno 1. kolovoza 2019.
- ↑ Toby Green, Inquisition: The Reign of Fear, str. 315.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
Ostali projekti[uredi | uredi kôd]
![]() | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Palača Mafra |