Humanizam
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/72/Disambig.svg/20px-Disambig.svg.png)
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/64/Creaci%C3%B3n_de_Ad%C3%A1n_%28Miguel_%C3%81ngel%29.jpg/250px-Creaci%C3%B3n_de_Ad%C3%A1n_%28Miguel_%C3%81ngel%29.jpg)
Humanizam je razdoblje kasne srednjovjekovne povijesti obilježeno težnjom za upoznavanjem i nasljedovanjem klasičnih rimskih i grčkih književnosti i civilizacije. Začeci se nalaze u talijanskim gradovima 14. st., ali humanizam svoj procvat doživljava tijekom 15. st., kada se širi i na veći dio Europe. Obilježuje ga eklektična uporaba antičke filozofije i njezino uklapanje u kršćansku srednjovjekovnu filozofiju te vjera u sposobnost i vrijednost čovjeka. Ideal humanizma jest svestran čovjek (l’uomo universale) koji razvija svekolike umne sposobnosti, slobodan duh koji teži preispitivanju uvriježenih uvjerenja, kao i stjecanju novih znanja iz područja društvenih i prirodnih znanosti. Sljedbenici humanizma (humanisti) izdvajaju se kao poseban društveni sloj u koji ulaze znanstvenici i kulturni djelatnici, kao i vladari i drugi predstavnici društvene elite (dvorjanici, kondotjeri, aristokrati). Razdoblje humanizma pripremilo je preporod znanosti i umjetnosti u Europi (renesansa).
Glavni su predstavnici: Francesco Petrarca, Giovanni Boccaccio, Giovanni Pico della Mirandola, L. Valla, Thomas More, H. Grotius, Johannes Reuchlin, Erazmo Roterdamski, P. Melanchthon; kod Hrvata: Ivan Česmički, Marko Marulić i drugi.
U politici[uredi | uredi kôd]
U općenitome smislu, humanizam predstavlja bilo koji sustav mišljenja i djelovanja koji u prvi plan stavlja čovjeka i njegove potrebe. Iako se radi o sekularnoj ideologiji bliskoj socijalnoj politici, odlike humanističkih ideja temelje se na osnovnim načelima kršćanstva.